SVE JE STVAR SUDBINE

Dobrodošli na moj blog

18.11.2018.

jednom kad sve ovo bude jucer

Vrijeme prolazi kao sapat vjetra u daljini. A gdje smo mi t?. Da li aj vjetar prolazi pored nas? ili mozda mi prolazimo pored njega? pitanja su na koja mi sami moramo da odgovorimo. Covjek je zapravo sam svoj vodic i on sam upravlja vjetrom vremena govoreci mu gdje da duva i gdje da jedra naseg zivota goni. Sve al bas sve je u nasim rukama. Sudbina nam je svima predodredjena a na nama je da je usmjerimo na pravi put. Kako cemo to odradit to treba da sami skontamo. Nko ne upravlja nasim umom no mi sami.

04.03.2018.

VRIJEME SUROVOG ZIVLJENJA

Ko smo zapravo mi? koja je nasa svrha zivljenja na ovom svijetu? Da li smo samo prolaznici ili smo vlasnici svega ovoga? Cesto vrtim ova pitanja po glavi trazeci adekvatne odgovore ali i sam se svaki puta zamrsim kao sto macka zamrsi klupko. Bas tako, kao klupko. Jer inas zivot je upravo to jedno zamrseno klupko. Klupko koje ima svoj pocetak i svoj kraj. Eh pa da krenemo sa odmotavanjem klupka i da vidimo gdje smo se zapetljali. Rodimo se kao umiljata nevina bica koje svako voli bas kao i svaku bebu. ne znamo gdje smo i pocinjemo da istrazujemo svoj svijet. Ubrzo pocinjemo da raspoznajemo svijet oko nas. Zapazamo ljude bliske nama i uz njih se osjecamo najsigurnije. Kako vrijeme prolazi kredibilitet nevinasceta pocinjemo da gubimo malo po malo pocinjemo da budemo prpustenimsami sebi to jest svojoj volji na upravljanje zivotom. pocinjemo da idemo naprijed za nekim ciljem. Kojim? trcimo za zivljenjem, slavom, bogatstvom, srecom. ali sta zapravo cini tu nasu srecu. Dobra i velika kuca, skup i brz auto, pozamasan racun u banci ili... Ili vrijeme. nedavno sam procitao jednu veoma poucnu pricu koja me i natjerala da napisem ovaj post. zapravo vise me natjerala da malo proucim sam sebe. zivio jedan covjek koji tesko i mukotrpno radio. Zakleo se sam sebi da ce nekad imat bogatstvo koje nece moc da potrosi. godinama je radio i cuvao svoje pare. Stekao je zaista velike novce i imovinu koju nije mogao lako da potrosi. jedan dan dolazi smrt po njega. Vrijeme je da se krene na onaj svijet. Zamoli on smrt da ga ostavi jos malo da uziva u vremenu koje ima. Smrt ni da cuje. Navaljivao on i navaljivao ali smrt je dosla da izvrsi svoju misiju. zamoli jen samo da mu da vremena da nesto napise. Smrt pristane. UZIVAJ U VREMENU KOJE IMAS. NE TRCI ZA NECIM STO TI NECE POMOC DA ISPUNIS SEBE. TRCI ZA VREMENOM. SVEGA JE SVE VISE I VISE A NJEGA SVE MANJE I MANJE. Uz svo bogatstvo i slavu koju je imao ipak nije mogao da kupi jos malo vremena da zivi. Zamrsio se sam u svom klupku i takav je i napustio ovaj svijet. Zapitajmo se malo za cim mi toliko trcmo i kako odmotavamo svoje klupko...

09.02.2018.

KOME SMETA BOSNJAK, SRBIN HRVAT

Hodam ti ja tako jedan dan kroz Sarajevo. Laganim koracima koracam Ferhadijom i Titovom. Zavrcem rukav svoga kaputa da vidim koliko je sati. Za minut dvanaest. Prolazim pored katedrale kad čujem zvono. Pdizem glavu a kazaljke se poklopile. U istom trenu cujem i ezan sa Begove dzamije pa i zvono sa pravoslavne crkve. Zurim na podne namaz. U susret mi dolazi prijatelj Ivan. Zove me da pijemo kafu, Laze Ilija nas zove i crkva nas u Strossmayerovoj. Rekoh doći cu brzo idem u dzamiju. Laze Ivo super idem i ja da se pomoli u crkvu a Ilija svakako kosi travu ispred pravoslavne crkve pa se vidimo za pola sata. I tako obavimo ja namaz u dzamiju i odem na na kafu. Oni me čekaju. Sjedimo mi pričamo smijemo se, komentari se objavljuju djevojke koje prolaze.ja zamisljen onako gledam i ponovo u glavi cujem ezan i zvona sa dvije crkve. Stvarno? Kome smetam ja, Ivo i Ilija. KOME SMETA BOSNJAK SRBIN I HRVAT

07.02.2018.

Neodoljiva prvlacnost

Sve je pocelo onako slucajno, spontano, i neocekivano. Mislili smo samo jedan obican chat i nista vise. Sad se dopisujemo i mozda vise nikad. Dvije osobe, dva stranca koji se mozda nikad vise nece ni cut. Zeznuli smo se. Sjecam se dobro te veceri. Kao da je sad. Poslao sam joj jedan obican smajli sa poljupcem. Napisala mi je: "pogresan chat ili...?" Nisam odgovorio nista. Samo sam procitao u prolazu. Proslo je nekih 15 dana i ponovio sam isto. Pitala me "Poznajemo li se mi?" Tuda je krenulo sve. To vece smo pisali do kasno u noc. Prije bih rekao do ranih jutarnjih sati. Nista posebno. O raznim zivotnim temama. Zivot, sreca, ljubav, obaveze. Sjecam se dobro. Pricali smo o knjigama. Poslao sam joj sliku knjige koju sam tad citao. NEODOLJIVA PRIVLACNOST. Da. I bila je to obostrana neodoljiva privlacnost. Taj dan sam jedva cekao da padne noc. Zelio sam da pisem s njom. Sama pomisa na nju me smirivala bez obzira sto je ne poznajem. I pocelo je. Ta noc, druga, treca, peta, i ko zna koja u nizu. Poceli smo osjecati bas kao sto knjiga kaze NEODOLJIVU PRIVLACNOST. Volio sam citat ono sto pise, to me smirivalo, opustalo. Pocelo je da me mijenja iz korijena. Nisam vise bio osoba koju su svi poznavali. Drzak,arogantan, slobodan, egoistican momak. Vremenom sam te osobine poceo da mijenjam. Dosao je i dan kad smo se vidjeli. Jos uvijek se dobro sjecam njenog osmijeha, a i svog. Sjecam se njene crne haljine u kojoj je izgledala neodoljivo. Da. Neodoljivo. Ta rijec se cesto ponavlja. Jer zaista nismo mogli da odolimo jedno drugom. Prolazili su dani, mjeseci. Prosla je i godina. Bilo je dosta trzavica za koje kazem da su nas bas one i dovele tu gdje jesmo. Nije vise to samo neodoljiva privlacnost. Preraslo je u ljubav. Preraslo je u ono VOLIM TE. I danas nakon svega ona je jos tu. Ja sam tu. NEODOLJIVO PRIVLACNO SE VOLIMO.


SVE JE STVAR SUDBINE
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930